Faktori prirodnog fertiliteta

Glavni sadržaj članka

Mirjana Rašević
https://orcid.org/0000-0001-7484-1839

Apstrakt

Prirodni potencijal za rađanje dece, formalno posmatrano, je veliki. Pošto normalna trudnoća traje devet meseci, potencijalno plodna žena bi teorijski mogla da rodi najmanje jedno dete godišnje odnosno 35 dece tokom reproduktivnog perioda, aproksimativno limitiranog između 15 i 50 godina starosti. U populacijama koje po pravilu karakteriše odsustvo kontrole prirodnog potencijala, pak, prosečan broj rođene dece po jednoj ženi nije ni izbliza tako veliki. Najčešće iznosi oko 6 ili 7 dece.


Rad predstavlja pregled odgovora na pitanje porekla razlike između teorijskog, formalno postavljenog okvira za rađanje i stvarnog rađanja u uslovima kada se ono ne ograničava. U tom smislu je prikazano Lorimerovo (1954) razmatranje prosečnog prokreaktivnog kapaciteta nekontraceptivne populacije koja živi pod „relativno povoljnim životnim uslovima“ u kome je naglasak na biološkim faktorima. Zatim, imajući u vidu da vrednost procene prosečnog prokreativnog kapaciteta zavisi u najvećoj meri od realnosti prihvaćene pretpostavke o efektivnoj verovatnoći začeća plodnih žena u jednoj kalendarskoj godini, izloženo je vise modela verovatnoće začeća. Takođe, navedeno je Bongaartsovo (1993) istraživanje relativnog doprinosa faktora različite prirode na nivo prirodnog fertiliteta koje je pokazalo značaj faktora individualnog ponašanja.


Izloženo pitanje o prirodnoj osnovi rađanja dece je pokazalo svu njegovu složenost i važnost. Najnovija istraživanja postojećim znanjima i osnovnim pretpostavkama dodali su nova. To se posebno odnosi na značaj individualnog ponašanja kao determinante prirodnog fertiliteta stanovništva. Dokazi o značaju individualnog ponašanja kao determinante prirodnog fertiliteta ne pretpostavljaju postojanje planiranja porodice kao stila života pojedinca već ističu ulogu socijalnih normi, moralnih kodeksa i zakonskih rešenja, proizvoda društvene svesti, koji uplivišu i nadziru odluke žene i muškarca vezane za porodični život i rađanje dece u populacijama u kojima se svesno ne kontroliše plodnost. Istovremeno ovi dokazi su indirektan odgovor na pitanje da li postoje velike razlike u genetskom potencijalu za rađanje dece medu različitim populacijama. Zaključak da biološki faktori imaju ograničen uticaj na prirodni fertilitet ukazuje da ukoliko ove razlike i postoje one nisu takvog stepena da su značajne za nivo rađanja u populacijama koje ne kontrolišu plodnost. Samim tim njihov značaj u populacijama sa raširenom kontrolom rađanja je još manji. 

Preuzimanja

Podaci o preuzimanju još uvek nisu dostupni.

Detalji članka

Kako citirati
Rašević, M. (2023). Faktori prirodnog fertiliteta. Stanovništvo, 35(3-4), 93–107. https://doi.org/10.59954/stnv.568
Sekcija
Članci